Šta jesmo, a šta sve možemo biti.
Šta jedan pejzaž jeste, a šta sve može postati. U kakofoniji mogućnosti, Olgica bira jedan motiv, jedan pejzaž, čini jednu podrazumevanost posebnom, kako bi kroz međusobne, lične i umetničke interakcije potvrdila, upitala ili opravdala tu posebnost. A ona leži upravo u tim različitim doživljajima i opažajima, kako očiju same umetnice, tako i drugih recipijenata, raspoloženih za razčličito i novo. Sposobnost da oslušnemo, da vidimo, da proniknemo, pustimo radoznalosti da nam otvori neke nove svetove, nacrtane, komponovane i isprepletane.

Raniji ciklusi, inspirisani monumentalnošću arhitektonskih kulisa, bili su tema i povod Olgičinih slika, sad je svoje radove ogolila do crteža, netačno je reći vratila se crtežu, jer od njega nikad nije ni otišla. Osobodila se boje, vratila na prapočetak, odlučila da ugalj i papir budu sredstvo jednog umetničkog bića koje u međuprostoru zvuka i energije, gradi crtež u svoj njegovoj jednostavnosti i kompleksnosti. Selekcija radova je vizuelna interpretacija zvučnosti jer se usudila da čuje svoju umetnost, kako bi zabeležila svaki takt ugljena i papira, ali i svog unutrašnjeg. Ako svaka pojava ima energiju, ima i zvuk. Zvuk ima različite frekvencije dostupne ili nedostupne osetljivosti sluha. Sluh može biti empirijski ili metafizički, sluh za muziku, za liriku, za likovno. Izabrana fotografija jednog sećanja je samo pragmatični predložak koji će iznedriti najrazličitije datosti tog pejzaža. Ona postepeno apstrahuje predmetnost motiva, transponuje ga u svedenu asocijativnost, da bi u krajnjem ishodu to bio apstraktni predeo, specifične atmosfeličnosti i smisaonosti.

Papir i ugalj u svojoj skromnoj nepretencioznosti navode na štur i siromašan izraz jednog rada, ipak postojanje duhovnog u umetničkom biću proizvodi simfoniju doživljaja. Minucioznošću umetnica dostiže harmoniju kompozicije, gde najosnovnijim likovnim elementima gradi mrežu raznorodnih linija, koje se ravnjaju, savijaju, prekidaju ili prepliću. Neposrednost crteža leži u modelaciji svetla, kroz kontraste i odnos svetlo–tama, mi razumemo formu i osećamo energiju kojom nas obasipa. Linija je poletna, vrcava, energična, ona i briše i piše po papiru poput jakog talasa ili nežnog vihora, ona povlači mase i praznine, da plešu, nose našu pažnju. U zanosu crtačkog poleta, tendencioznog ili intuitivnog, Olgica pažljivo mapira tonalne vrednosti, od najsvetlijih akcenata do tamnih senki, gradeći crtež koji ne miruje, koji se neprestano traži. I u toj potrazi biva zaokružen, opravdan, dovoljan, svoj, a tačan.

Umetnica oblikuje prostor i formu, gradi emociju i narativ, svaki crtački akord nagoveštava sledeći, pa je ceo skup radova – muzičko–likovna partitura saglasja. Svetlost u umetnosti nije samo sredstvo za prikaz i optički fenomen, svetlost centrira naš fokus kao nosilac idejnog, emotivnog, filozofskog. Od renesansnog modelovanja forme, preko impresionističkog hvatanja trenutka, do savremenih instalacija koje
svetlost tretiraju kao materijal, umetnici su kroz vekove razmišljali o svetlosti kao o mostu između čulnog i duhovnog. Svetlost donosi istinu i lepotu iz tame, svetlost je iluzija kojoj verujemo, oblikuje ono što nas privlači i intrigira, senke otkrivaju dubinsko u umetniku.

*„Impresionizam, piše, u delima koja ga najbolje predstavljaju, to je slikarstvo koje ide ka fenomenalizmu, ka pojavljivanju i značenju stvari u prostoru, a koje hoće da iznese sintezu tih stvari u trenutnoj pojavi. A na drugom mestu: radi se o jednoj težnji, poletu duha, duhovnoj vrtoglavici što se rađa u nama iz zanosa čula. To je jasno kao ljubav i kao žudnja.” (Imresionizam, Pjer Frankastel)

„Drvo stoji uspravno, tiho i čvrsto, nosi na sebi vekove i snove, svaki list je ogledalo svetlosti, a svaka grana put ka nebu.“ (Rajner Marija Rilke)

Mira Vujović
Istoričar umetnosti